Detoksikacija – pomozite tijelu na pametan način

Sve je postalo “detoks”, od biljaka do spiritualnih teorija. I onda kada se ježimo na tu riječ, treba razumjeti njezine temelje. Otrovani smo mnogo čime, prije svega zatrpani informacijama. I, negdje duboko u nama,  javlja se podsvjesna želja za rasterećenjem. U životu se susrećemo s koje čime. Mnoge otpadne tvari stvaramo sami i jednostavno ih trebamo izlučiti. Za to smo evolucijski dizajnirani. Neke tvari unosimo izvana i nisu sve zločeste. I za njih smo evolucijski dizajnirani. Ponekad samo treba malo pomoći. To malo pomoći možemo nazvati raznim riječima. Jedna od njih može biti i detoksikacija.

Fiziologija ljudskog tijela ionako se nikada nije previše brinula o semantici. Da, ja se ponekad zgražam nad riječju “detoksikacija” svjestan i njenih marketinških stranputica. Ali, prihvatili smo je kao što dijete prihvati priču o Djedu Mrazu jer svi znamo da samo simbolizira ljudsku čežnju za nečim boljim.

Ljudski je organizam energetski i biokemijski rastrošan. Sama ljudska egzistencija počiva na razgradnji velikih molekula koje unosimo hranom. Klasična shema dobivanja energije iz šećera izgleda vrlo čisto. Pri tome nastaju voda i ugljični dioksid. Ugljični dioksid rijetko doživljavamo kao otrov jer ga izlučujemo disanjem s pravom lakoćom. Svaki dan populacija od 7,6 milijardi ljudi na Zemlji stvori 6,8 milijuna tona ugljičnog dioksida.

No, ovdje govorimo o ljudskom tijelu, a ne o automobilima i industriji. Srećom, to je prava sitnica. Ali, naš organizam barata s malo “prljavijim” elementima od običnog ugljika. Dio proteina iz hrane neminovno će se razgraditi. Tako nastaju otpadne tvari poput ureje. Ureja, ta malena molekula, primjer je divovskoga uspjeha evolucije prirodnog “detoksa”. Životinje i ljudi razvili su poseban biokemijski put, Krebs-Henseleitov ciklus. Njime uklanjaju prilično opasan amonijak u obliku mnogo bezopasnije ureje.

Tijekom sinteze ključnih molekula života, DNA i RNA, dio baza koje ih tvore razgradit ćemo u mokraćnu kiselinu. Neki primati, uključujući ljude, koji su izgubili sposobnost stvaranja vitamina C, naučili su koristiti mokraćnu kiselinu kao životno važan antioksidans. Bubrezi su bitni za izlučivanje i ureje i mokraćne kiseline.

Neke otpadne tvari imaju kompliciraniji put. Hem, arhaična molekula koja nam u crvenim krvnim stanicama služi za prijenos kisika, razgrađuje se na set kompliciranih molekula poput bilirubina. One putuju između jetre, crijeva i crijevnih mikroorganizama do bubrega i na njih organizam troši povelike resurse da ih izluči urinom i fecesom. Ti procesi evolucijski su dobro dizajnirani. Ali ipak trebamo biti svjesni da za to trebamo zdrave organe, kao jetru, žuč, bubrege, crijeva i crijevnu floru. Stoga je dio “detoksa” i razmišljanje o tome koliko su nam ti organi zdravi i – opterećeni.

Na tren ta bi nas riječ podsjetila na luksuznu opremu boljih automobila, ksenonova svjetla. No, ksenobiotici svoj korijen imaju u grčkoj riječi koja znači stran ili tuđ. Ksenobiotici mogu biti svašta. Tehnički gledano, sve što nije ljudska molekula. No, često ih smatramo samo molekulama koje nisu nužne našem organizmu. Svaki dan ih dobivamo više od 30 grama i to nije malo. Pokušajte zamisliti da pijete 30 velikih jednogramskih tableta svaki dan. Prestrašimo se ponekad. U ksenobiotike ulaze i razni lijekovi koje uzimamo.

Ali, nisu sve te molekule zločeste, dapače. Većinu dobivamo iz najorganskije uzgojenog povrća i voća, simbola zdrave prehrane. Mnoge od njih mogu pomoći zdravlju. No, ima i zločestih molekula. Neke molekule iz zagađenog zraka, vode i hrane, pa čak i prirodne tvari poput nekih aromatskih molekula, mogu nam polako ugrožavati život. Sjetimo se cigareta i ispušnih plinova. Paradoksalno, ili logično, klin se klinom izbija. Neki ksenobiotici, kao oni iz ljekovitih biljaka, služit će upravo tome da uspostave ravnotežu s opasnim ksenobioticima.

Ta beskrajna igra zločestih i dobrih izgleda poput videoigrica na više razina. Iznimno kompleksna igra u kojoj se izmjenjuje tisuće sudionika,a može se i pojednostaviti. A, kao i svaka priča u biologiji, sve počinje iz svog ishodišta, malih bića od kojih smo nastali – bakterija i arheja.

I nekadašnje i današnje doba dijele istu želju za spektakularnošću. Zato “čišćenje”, “detoks” crijeva zamišljamo kao agresivnu kampanju koja nas tjera na izbacivanje. Baš kako objašnjavaju ti silni gurui današnjice s klistirima kave i gorkom solju. Rijetko i to ima smisla, ali biološka istina posve je suprotna.

Prvi stupanj detoksikacije, prvi stupanj obrane poput bedema je zdrava ljudska flora. Nije to samo slučajna nakupina bakterija, već i nevjerojatna biokemijska mašinerija koja može izvesti reakcije o kojima naša jetra, kraljica kemijske umješnosti, može samo sanjati. S obzirom na to da se ružno ponašamo prema flori uzimajući mnogo konzervansa i hrane osiromašene vlaknima, potrebno joj je katkad pomoći i nahraniti je. Pogotovo ako smo imali naporno razdoblje na sendvičima i tjestenini.

Kako bismo pomogli toj prvoj obrambenoj liniji, najbolje je jesti ono što nama nije probavljivo. Tako ćete, na primjer, popiti čaj od vodopije (cikorije) bogate inulinom. Inulin se sastoji od mnogo jedinica fruktoze povezanih u veliki lanac, nama potpuno neprobavljiv, ali je zato prava delicija za našu ekološku mrežu. Sad razumijete mudrost naših predaka kad su kuhali već zaboravljene kavovine od lagano pržene cikorije. Te su bake oduvijek bile mudre.

Nakon baka, došle su druge mudrolije, sasvim razborite. Možda ćete odabrati psilium, ljuskice ploda biljke iz roda trputaca. Njih ćemo rado uzeti ako smo skloni zatvoru. Naše bakterije jednako će se radovati bratskim molekulama sličnim inulinu, a koje mi ne možemo probaviti. Hoće li to biti jedan mjesec u kontinuitetu ili čak možda trajna kultura prehrane, ovisit će o vama. Da, takav “detoks” volim, onaj koji ne izbacuje, nego hrani.

S vremenom smo doživjeli i znanstvene napretke. Tako ćemo katkad posegnuti čak i za silicijevom kemijom koja će u slučaju potrebe brzo vezati neke štetne tvari iz probavnog sustava. Ljudski napredak uvijek ima za posljedicu i obilje. Tako se iz nekih neočekivanih vrsta, poput ariša, mogu dobiti meni iznimno dragi prebiotici, arabinogalaktani. Njih ćemo zavoljeti i kao molekule koje komuniciraju s našim imunosnim sustavom i smanjuju rizik od virusnih infekcija. Ako ste ikada zamišljali detoksikaciju kao lijepljenje čarobnih trakica, poslušajte mudrost bakterija i arheja, dvaju carstava naših crijeva. I povremeno ih nahranite.

Stari Kinezi intuitivno su postavili slijed organa, najprije debelo crijevo, pa bubrezi. Nisu bili svjesni da su dali i evolucijsku priču o povezanosti tih dvaju organa. A nama će pomoći da se nakon nahranjene flore, posvetimo bubrezima. Bubrezi su fascinantno učinkoviti. Svakodnevno filtriraju više od 180 litara krvi. To znači da svaki mililitar krvi više puta prođe kroz bubrege. To također znači da prema njima ne smijemo biti zločesti.

Prva razina razmišljanja o njima je prehrana. Izlučivanju nekih otpadnih tvari, poput mokraćne kiseline, izrazito koristi oprez kad je riječ o odnosu hrane koja u tijelu stvara više alkalno spram hrane koja stvara više kiselo okružje. Povrće, voće i, pogotovo, suho voće u ravnoteži s mesom, sirevima i tjesteninom. Ponekad treba i neka intervencija dobrim ksenobioticima.

Možda nikada niste promatrali list koprive kao dobar ksenobiotik, ali svakako se sjetite i nje. Ona je i hrana i čaj koji u kurama možemo piti da katkad pomognemo bubrezima. Pogotovo ako smo anemični ili skloni upalama mokraćnog mjehura i bolesti zglobova. Ali, i ako volimo slana jela. Na pozornici tradicionalne medicine gura se cijela vojska “bubrežnih” biljaka. Od poznate koprive do egzotičnog ortosifona. No, ne trebam odmah bježati u egzotiku. Prisjetimo se druge, svima poznate biljke, lista maslačka. On također s vremena na vrijeme može pomaziti bubrege. A u proljeće može biti i delicija na tanjuru, baš kao i kopriva. Suočeni s ograničenim resursima, preci su nam dali bubrežnu botaničku ostavštinu i za najmodernije doba.

Kažu stari Kinezi kako je jetra organ bijesa. Po toj definiciji, jetri svake današnje osobe i svih naših ratobornih predaka treba pomoć. Jetra je, uz naše mikrobe, vrhunski kemijski laboratorij. U njoj imamo posebne enzime koji će potencijalno opasne tvari oksidirati kako bi se lakše izlučile. Taj proces nazivamo, uglavnom, reakcijama faze jedan. No, imamo i reakcije druge faze. To su one koje na potencijalno opasne molekule “nalijepe” druge molekule koje su signal za još brže izlučivanje. To mogu biti razne molekule, sulfati, glukuronidi i slavni vlastiti antioksidans glutation.

Jetra je u tome učinkovita. Ali, tu i tamo potrebna joj je pomoć jer je opterećuju teška i kalorična hrana, kronično uzimanje nekih lijekova, problemi povišenog kolesterola i triglicerida. Ništa nas ne sprječava da povremeno uzmemo neku pomoć za jetru. Možda će to biti crna rotkva, bilo kao povrće ili u pripravcima svježe biljke, bogata glukozinolatima, tvarima koje potiču vlastite antioksidanse i već spomenuti glutation. Crna rotkva premalo je poznat junak zdravlja jetre. Možda će to biti i list artičoke, jedne od brojnih gorkih biljaka koje mahom i gode jetri.

Gorke biljke imaju evolucijsko svojstvo zbog kojeg ih volimo. Ljudsko tijelo ih percipira kao potencijalno otrovne. Biljke poput artičoke to, naravno, nisu, ali svejedno se uključuje drevni refleks boljeg izlučivanja žuči. Uz biljke bubrega, biljke jetara zauzimaju velik prostor i teško ih je sve pobrojati, od dimnjače, betonike, korijena maslačka, čička, bolda. Očito su stari ljudi davno naučili kako jetra mogu sama mnogo toga, ali je mudro pomoći im s vremena na vrijeme.

U današnje vrijeme detoksikacija ima dva značenja. Jedno je pejorativno, ono koje diktira moda s interneta i težnja za spektakularnim rezultatima. Drugo je kultura ponašanja prema sebi bez očekivanja spektakularnih rezultata, osim slaganja kamenja u mozaiku zdravlja. Kad budete lišeni spektakla i počnete graditi taj mozaik, nećete postati besmrtni. Možda će vam jedino neka bakterija i arheja, pokoja stanica jetre nečujno zahvaliti. Veću hvalu od toga i ne trebamo.